“Antiratna, intimna i proživljena ljubavna priča iz predratnog vremena, pjesma o rastanku dvoje ljudi koji su se ludo voljeli i jedno drugom bili sve , čija je ljubav bila za primjer drugima kako se daje i kako se voli, svi su mislili da je njih dvoje, tj. nas, nemoguće rastaviti i da nema tog razloga i te sile koja bi to mogla ikada učiniti…
Međutim došlo je predratnih tenzija i previranja u društvu pojedinih ljudi koja su nas razdvojili i srušili sve naše snove.
Ona je, naime, sa obitelji otišla iz Zagreba u vihoru rata a ja sam ostao bez nje i svoga srca jer ga je ona zauvijek ponijela sobom.
Tada nisam gubio nadu da će naša ljubav pobijediti sve i da će se ona vrati, Međutim vrijeme učini svoje .
Za njen odlazak ne upirem ni u koga prstom, nikoga ne krivim, iako bez nje još bez mira živim, a mir je, kažu, već dugo na ovim prostorima.
Istina, mir se vratio u mnoga naselja, sela, gradove, izgrađeni su i mnogi u ratu porušeni domovi, samo se nije vratio mir u moju dušu, a takvih sudbina je puno, niti se bez nje ikad može vratiti. Puno je lakše vratiti kolektivan mir nego onaj pojedinačni, intimni u svaku dušu ponaosob.
vidimo se u snovima kad mi se vrati onako lijepa kao nekada, jer za mene će ona uvijek takva i ostati, moja prva školska ljubav, Neka su zato prokleti svi ratovi.
Još je Marin Držić rekao “RAT JE POGUBA LJUDSKE NARAVI”, ta sentenca je, nažalost, i danas aktualna, danas u 21 stoljeću kada u civiliziranoj Europi, a od prije par dana i na Bliskom Istoku bjesni rat.
Sve ono što su ljudski um i ljudska ruka sagradili, stvorili, izmislili za bolje svima, sada se bezočno razara i uništava za gore svima, u dimu i plamenu, ruše se zgrade, gore kuće, stradavaju civili; starci, žene, djeca, nevina djeca i to u Isusovoj rodnoj zemlji kao u doba njegovog ovozemaljskog života.
Kad zašuti razum, progovori krv.
I pjesme onda zašute, muze umjetnika kao da presahnu, a treba se i na taj način, kao što ja činim porukama iz svoje nove antiratne pjesme “Zbogom zlato moje” oduprijeti tom velikom zlu i probuditi u ljudima ono dobro, ljudsko i plemenito.
Svatko se ima pravo braniti, i to će svi priznati, a jedino oni koji napadaju misle da imaju pravo napadati i u tome jest zlo.
Svaki rat je završio, pa će tako i ovi ratovi, no da bi do toga došlo morat će se opet naći na pregovorima, opet će ljudska riječ nadjačati glas topova i staviti točku na sve, vratit će se službeno mir, ali ostat će razorene mnoge duše sa ranama koje će teško ili nikada zacijeliti.
Zašto onda ne početi odmah pregovore, zar postoji uvjet koliko ljudi mora minimalno stradati da bi došlo do pregovora?
Svi imamo samo jedan život i samo jednom živimo na ovom planetu što se zemlja zove, nema repriza i drugi put ću drugačije, pa poštujmo onda svačije pravo na život, različitost i tuđe svetinje.
Zaustavimo sve ratove, dajte svakom poštivanje i ljubav….koliko dajemo toliko će nam se i vratit.”