More

    Prije 45 godina ubijen je Bruno Bušić

    Bruno Bušić rođen je 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Za vrijeme gimnazijsko školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.

    Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. Maturirao je 1960. u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i upisao, na očevo inzistiranje, na Ekonomski fakultet.

    Diplomirao je u redovnom roku 1964. diplomskim radom “Moral i socijalizam”. Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost uposlenja u Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu uposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je ravnatelj Tuđman.

    Snaga i bogatstvo pera te politička izgrađenost odveli su ga u krug najbližih suradnika dr. Franje Tuđmana, tadašnjega direktora Instituta za povijest radničkoga pokreta Hrvatske. Ondje je Bruno Bušić imao uvid u mnoge važne dokumente koji su mu poslužili kao dragocjena dokumentacija u kasnijim analizama. Hrvatska dosljednost Brune Bušića bila je nenarušiva bez obzira na opasnosti. U svojoj 27. godini (1966.) ponovno je bio uhićen i zbog čitanja emigrantskoga tiska osuđen na godinu dana zatvora. Do pravomoćnosti presude bio je na slobodi i to je iskoristio za odlazak u Austriju gdje je zatražio politički azil. No dr. Tuđman ga je nagovorio da se vrati, sto je Bušić ubrzo učinio.

    Bilo je to vrijeme neposredno nakon pada zloglasnog Aleksandra Rankovića, kada je diktatura popuštala i kada se u ozračju veće slobode počelo rađati Hrvatsko proljeće. Bruno Busic je bio jedan od najistaknutijih sudionika, točnije, stvaratelja tadašnjega hrvatskog preporoda. Rad za Novu Hrvatsku U Hrvatskoj je oživjela publicistika i Bušić je postao suradnik mnogih revija i časopisa. Kad je 1968. bio pokrenut čuveni Hrvatski književni list, Busic je ubrzo postao jedan od njegovih urednika. Nakon zabrane HKL-a otišao je u Pariz gdje je dobio francusku stipendiju i živio vrlo skromno. Poput Matosa, zavolio je “grad svjetlosti” i njemu se otad uvijek vraćao.

    Na poziv prijatelja vratio se u Hrvatsku u travnju 1971. i ubrzo postao članom uredništva legendarnoga Hrvatskog tjednika, vodeće intelektualne silnice Hrvatskoga proljeća. U HT-u je ostao sve do posljednjega broja. Nakon prevrata u Karađorđevu i rušenja tadašnjega hrvatskog vodstva, Bruno Busic je među prvima bio uhićen u Hrvatskoj (12. prosinca 1971.). U višemjesečnoj istrazi odbijao je odgovarati istražitelju i osudjen je godinu dana poslije, u jesen 1972., na dvije godine zatvora. Kaznu je izdržao u najtežem zatvoru, u Staroj Gradisci. Proganjan i nakon izlaska iz zatvora (bilo je to najmračnije političko doba u Hrvatskoj), Bruno Busic je potkraj rujna 1975. ilegalno napustio domovinu i uz pomoć prijatelja došao u Veliku Britaniju gdje je dobio azil.

    U Londonu je odmah počeo raditi u uredništvu Nove Hrvatske, (najveći i najugledniji list u hrvatskoj emigraciji), gdje nadahnuto i svježe otvara nove teme i analize. U prvom članku u NH “Zašto sam otišao iz Hrvatske” Busic poziva Hrvate da zajednički usmjere svoju energiju. Rad u Novoj Hrvatskoj bio je zahtjevan, radilo se od jutra do mraka, a Bruno Busic plamtio je od zelje da učini sto vise i izazove novi polet hrvatske političke emigracije. Nešto prije dolaska Bušića u emigraciju i meni je stigao poziv iz uredništva NH da mu se pridružim. Moj emigrantski život započeo je u Parizu. Premda sam imao drukčije životne planove, odlučio sam otići zbog Nove Hrvatske u London. Dolazak Brune Bušića još je vise učvrstio tu odluku. Zaljubljenik u Pariz, Busic je dolazio u francusku metropolu, a ja sam, pripremajući odlazak, češće putovao u London. Tako smo se susretali i u jednom i u drugom gradu. U proljeće 1976. Busic je krenuo na putovanja po europskim zemljama i nije se vise vratio u Novu Hrvatsku iako je nastavio živjeti u Londonu. Od tada se posvetio drukčijem političkom radu. Kandidirao se na izborima za II. sabor Hrvatskoga narodnog vijeća, krovne hrvatske organizacije u inozemstvu, i dobio najviše glasova.

    Ubijen je 16. listopada 1978. iz zasjede u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Udba je dugo planirala atentat na Bušića. Kobne večeri, 16. listopada 1978., Busic je bio u Parizu. Tri dana prije nekamo je putovao izvan Francuske, a uoči ubojstva otišao je na neki sastanak. S kime se Busic sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Busic je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadića, u pariškoj četvrti Bellevilleu. Busic se vraćao poslije 23 sata. Ubojica je čekao u blizini i kada je Bruno zakoračio u mračno dvoriste, jugoslavenski je atentator pucao u Bušića s leđa, iz pištolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoružanja jugoslavenske vojske. Okolni stanari čuli su pucnjeve i tiho zapomaganje.

    Jedna stanarka, Hrvatica, vidjela je ubojicu – “onižu osobu u kožnom kaputu kako se povlači na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Bušićev domaćin Petar Brnadić dotrčao je u dvoriste, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivši krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Busic je pokušao nešto reci, ali ga je snaga napuštala. Umro je desetak minuta poslije. Bušićev pogreb u Parizu podsjećao je na oproštaje od državnika. Na ispraćaj je došlo tisuće Hrvata iz cijeloga svijeta. Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama. No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veći su od materijalnih obilježja. Bušićeva je smrt, koliko je god teško pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani Matoševi stihovi iz pjesme “Trubač sa Seine” na hrvatskom i francuskom jeziku:

    Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine! U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Kosti su mu prenesene u Hrvatsku i 16. listopada 1999. pokopane u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju.