Jedan od mitova o ADHD-u je da ga imaju samo djeca. Naravno, to nije istina. U svijetu se puno pažnje posvećuje odraslima s ADHD-om i mnoge organizacije, ADHD treneri i stručnjaci se bave upravo odraslima s ADHD-om i pomažu im da ostvare svoj maksimum. Dr. Edward M. Hallowell, u svojoj knjizi “Driven to Distraction” donosi listu za dijagnosticiranje ADHD-a kod odraslih koju je razvio na temelju svog bogatog iskustva i prakse. Osim, naravno, činjenice da je osoba u djetinjstvu imala simptome ADHD-a (bez obzira da li je ADHD dijagnosticiran ili ne), dr. Hallowell navodi sljedeće simptome. (stalno prisustvo barem 15 od 20 simptoma smatra se dijagnozom ADHD-a)
- Osjećaj da žive ispod svojih potencijala, neispunjenje ciljeva (bez obzira koliko je osoba postigla).
- Poteškoće s organiziranjem (male stvari i svakodnevne obaveze stvaraju probleme: neplaćeni račun, izgubljen važan papir, zaboravljeni sastanak).
- Kronično odgađanje zadataka ili problemi s započinjanjem aktivnosti.
- Započinjanje više projekata odjednom od kojih se samo neki završe.
- Govore ono što im padne na pamet bez obzira je li to u danoj situaciji prikladno.
- Stalno u potrazi za nečim stimulativnim.
- Netolerancija za dosadu – čim im nešto postane dosadno, oni odmah pređu na drugu aktivnost.
- Distraktibilnost, često se isključe usred razgovora – istovremeno mogućnost hiperfokusa.
- Često su kreativni, intuitivni, inteligentni.
- Problem pri slijeđenju rutina i ustaljenih procedura. Suprotno mišljenjima, uzrok tome nije nepoštivanje autoriteta nego dosada i manjak uzbuđenja.
- Zbog svoje nestrpljivosti drugi ih često doživljavaju nezrelima.
- Impulzivni u svojim akcijama npr. impulzivno trošenje novca, mijenjanje životnih planova i sl.
- Tendencija de se često i konstantno brinu oko nekih stvari.
- Osjećaj nesigurnosti.
- Promjene raspoloženja. Često, kad su uključeni u neki projekt, raspoloženje im može varirati od lošeg do euforičnog u kratkom vremenskom razdoblju.
- Lupkanje prstima, ljuljanje na stolici, potreba da se često ustane.
- Sklonost ovisničkim ponašanjima (alkohol, kockanje, šoping..).
- Pogrešna samoprocjena. Mnogi odrasli s ADHD-om imaju lošu sliku o sebi, vide druge kao sposobnije.
- Prisutnost ADHD-a u obitelji.
Točan uzrok ADHD-a nije poznat, ali se vjeruje da uključuje kombinaciju genetskih, okolišnih i čimbenika razvoja mozga. Istraživanja su pokazala da ADHD može biti naslijeđen, s jakom genetskom komponentom. Osim toga, izloženost toksinima kao što je olovo tijekom djetinjstva, ozljede mozga ili zlouporaba alkohola i droga tijekom trudnoće povezani su s većim rizikom od razvoja ADHD-a.
Dijagnosticiranje poremećaja ADHD kod odraslih može biti izazovno jer se simptomi mogu preklapati s drugim stanjima kao što su depresija, tjeskoba ili zlouporaba supstanci. Za točnu dijagnozu neophodna je profesionalna procjena od strane pružatelja usluga mentalnog zdravlja, poput psihologa ili psihijatra. Ova procjena obično uključuje sveobuhvatnu procjenu simptoma, povijest bolesti i opažanja ponašanja. Liječenje poremećaja ADHD kod odraslih obično uključuje kombinaciju lijekova, terapije i promjena načina života. Stimulansi kao što su Ritalin ili Adderall mogu biti učinkoviti u smanjenju simptoma nepažnje i hiperaktivnosti. Međutim, mogu se propisati i lijekovi koji nisu stimulansi, kao što je Strattera.
Terapija, kao što je kognitivno-bihevioralna terapija ili coaching, također može pomoći osobama s ADHD-om da razviju vještine suočavanja i poboljšaju svoju sposobnost upravljanja simptomima. Promjene načina života, poput redovite tjelovježbe, zdrave prehrane i dobre higijene spavanja, također mogu poboljšati opću dobrobit i pomoći u upravljanju simptomima ADHD-a.