More

    Šest godina od haaške presude i tragične smrti generala Praljka

    Danas (29. Studenoga) se navršava šest godina otkako je bivši načelnik stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) general Slobodan Praljak u sudnici Haškog suda, tijekom izricanja pravomoćne presude za ratne zločine nad muslimanima u srednjoj Bosni, iznenada, ispivši otrov iz bočice, počinio suicid. Preminuo je nedugo potom u bolnici gdje je iz sudnice prebačen helikopterom. Nakon što je presuda bila izrečena Praljak je rekao sucima koji su ga osudili: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.” A onda je primakao ustima bočicu sa smrtonosnom tekućinom i ispio je.

    Iako je prošlo šest godina od nepravedne presude haškoj šestorci i šest godina od smrti generala Slobodana Praljka, hrvatski narod diljem Bosne i Hercegovine zapaliti će i danas svijeće na spomenicima hrvatskim braniteljima kao tihi krik za duboku nepravdu koja je napravljena hrvatskom narodu u BiH.

    Slobodan Praljak (Čapljina, 2. siječnja 1945. – Haag, 29. studenoga 2017.), bio je hrvatski filozof, sociolog, filmski redatelj i vojni zapovjednik, general-pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane.

    Od osnivanja Hrvatske demokratske zajednice i njegovog političkog angažmana, do organiziranja prvih dragovoljačkih postrojbi, obnašao je dužnosti zapovjednika obrane Sunje, pomoćnika ministra obrane RH za IPD, bio je zapovjednik Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, zapovjednik HVO, pročelnik vojnog kabineta Predsjednika RH. Umirovljen 1995. godine, kada se okreće radu u gospodarstvu , što i radi sve do pritvora u Haagu, gdje dobrovoljno odlazi travnja 2004.

    Tog  29.studenoga 2017. godine, nakon što je šestorici generala donijeta presuda koja je potvrdila udruženi zločinački pothvat i prvostupanjske kazne za ratne zločine, posljednje što je mogao učiniti za svoj narod i istinu bilo je žrtvovati svoj život, budeći svijest i pozivajući svakog na osobno preispitivanje.

    Svojim odlaskom poručio je da ne želi živjeti kao rob jer mu je draže umrijeti kao slobodan čovjek svjestan da nije počinio niti jedan zločin kojim se tereti. I svojim posljednjim činom, svojom posljednjom žrtvom branio je Domovinu. Ostao je svijetli primjer veličine čovjeka, a tomu svjedoče brojna humana, čovječna, duhovna i umjetnička dijela. Svjedoče brojni prijatelji svih vjera i narodnosti, svjedoče svi kojima je bio uzor i učitelj, ali svjedoči i ona teška i duga šutnja nakon njegove smrti, kada je bol umukla sve.