„Naravno da se zamišljam u glazbi. To je moj život.“ – poručila je Ana Širić u razgovoru za Radio Tomislavgrad.
Podsjećamo, Ana je izborila veliko drugo mjesto u popularnom glazbenom natjecanju The Voice, a u razgovoru otkriva kako je sve to doživjela, kakvi su joj planovi za budućnost i kako je uopće njen glazbeni put počeo…
Ući u finale ovog glazbenog natjecanja nije nimalo lako i nije mala stvar, kako ti je to uspjelo i kako si se osjećala u trenutku kad si čula svoje ime?
- Finale The Voicea je jako jako velika stvar za mene. Ne znam kako mi je to uspjelo. Trudila sam se jako. U trenutku kad sam čula svoje ime u polufinalu, postigla sam sve što sam htjela i to mi je bio samo poticaj da budem još bolja. I mogu samo reći da je to jedno predivno iskustvo u mom životu koje bi htjela ponoviti opet i sve napraviti isto.
Jesi li ipak očekivala prvo mjesto i jesi li zadovoljna svojim rezultatom?
- Jako sam zadovoljna svojim rezultatom to jest drugim mjestom jer od Voicea nisam očekivala ništa. Tako da, nisam razočarana ni u kojem pogledu. Meni je moj rezultat predivan. Jako mi je drago zbog Martina jer je zaslužio pobjedu i divan je dečko i odlično pjeva. Također Luka i Jakov, naravno, su bili predivni i tko god od njih da je pobijedio ja bih se jednako veselila jer su bili zaista odlični.
Kakve su bile rekacije tvojih najbližih?
- Reakcije su bile sjajne. Svi su bili oduševljeni i podržavali su me od samih početaka odnosno od prijave pa do kraja. Bili su uz mene svi su htjeli doći u studio. Jednostavno drago mi je da su oni sretni zbog mog plasmana i uspjeha.
Kakav je bio doček u Posušju?
- Dočeci. Bili su predivni. Tek kad sam došla doma sam shvatila koliko su to naši ljudi u Hercegovini pratili svake subote i glasali. Predivno je bilo doći doma i vidjeti koliko sam donijela te neke radosti i sreće u svoje Posušje.
Kako si se odlučila prijaviti na The Voice?
- Prijavila sam se na jednoj od proba svoga benda, naravno, uz pomoć i podršku prijatelja. Jednostavno, puno ljudi prije toga me nagovaralo da se prijavim, no bilo me je strah i stvarno je bilo potrebno puno nagovaranja. I eto prijavila sam se i bilo je zaista predivno iskustvo.
Kako je tekao taj cijeli proces natjecanja?
- Cijeli proces je bio dosta dug i mogu reći naporan u nekim segmentima. Puno je toga što se zapravo na ekranu ne vidi. Iza kulisa je puno posla, proba, rada… Puno smo se i družili i sprijateljili. Ta emisija subotom je najnajmanji djelić što se vidi od svega onoga što mi radimo. U ovom procesu sam više viđala ekipu iz Voicea i HRT-a od svojih prijatelja i obitelji. Kad uđeš u taj proces moraš se dati cijela.
Koliku je ulogu u tvom glazbenom putovanju imao tvoj mentor Urban i ispričaj nam kako je bilo surađivati s njim i koliko se i sada možeš osloniti na njega?
- Moj mentor Urban… On je predivna osoba, predivan čovjek i glazbenik. Od njega sam naučila puno više o nekim životnim stvarima. Jer nije bio samo pjevački mentor nego ako si pomno pratio od njega si mogao naučiti puno važnije stvari od samog natjecanja i od pjevanja. Surađivati s njim je bio sjajno i rad i druženje. Ti trenutci će mi ostati u divnom sjećanju kao jedinstveni i predivni. Na njega se mogu uvijek u životu osloniti i nadam se da i on zna da se može osloniti na mene. Postali smo jako dobri prijatelji, slične smo duše i nisam mogla ni zamisliti da će to biti takvo prijateljstvo koje je se, vjerujem, moglo i preko ekrana vidjeti.
Imaš li već neke ponude za glazbene suradnje?
- Ponude za suradnje su tu, ali ja sam odlučila da se prvo želim vratiti na osnovne postavke i na posao. Radim u smjenama u bolnici pa čak i zaboravim ponekad na sve što se dogodilo proteklih mjeseci pa ću onda odlučiti što ću. Zasad sam opet stavila jedan mini „stop“ na glazbu. Naravno da se zamišljam u glazbi. To je moj život. Voljela bih uklopiti i glazbu i svoju struku pa ćemo vidjeti hoće li jedno patiti ili ću uspjeti to izorganizirati.
Kada bi morala birati između medicine i glazbe, što bi izabrala i zašto?
- Jako teško pitanje. Sestrinstvo bih odabrala da su imalo bolji uvjeti za rad no ipak da biram srcem to bi bila glazba. Kad nešto živiš i osjećaš onda je to puno lakše raditi. Uživam pjevajući.
Kako je uopće počeo tvoj glazbeni put?
- U crkvenom zboru kad sam bila jako mala. Imala sam 4 godine i mama me vodila na zbor. Prvo mali zbor, onda frama, pa klapa, dugo sam i u folkloru bila, onda bendovi. Uvijek su me pronalazili ti bendovi i zborovi. I dalje mi je najdraže zapjevati u crkvi, bilo na vjenčanjima ili nekom drugom prigodom.
Naša si susjeda iz Posušja, ali smo saznali i da imaš duvanjske korijene reci nam više o tom…
- Da imam duvanjske korijene, moja mama je iz Stepena tako da pola sam Duvanjka pola Posušanka, mada bih više rekla da sam pola Širićka jer sam iz jednog sela pokraj Posušja koje se zove Širića Brig. Moji korijeni su se tako nekako isprepleli i stvarno uvijek kad imam priliku volim reći da sam i Duvanjka.
Za kraj nam reci što bi poručila mlađoj sebi iz današnje perspektive?
- Mlađoj sebi bih poručila da nikad nećeš saznati ako ne pokušaš. Svejedno u životu uvijek griješimo. Pa zašto ne pokušati nešto makar pogriješili. Svima poručujem da pokušaju bilo to ostvarenje nekog hobija ili unaprjeđenje profesionalnog puta. Zaslužujemo u ovom jednom životu da se pokušamo ispuniti. Uvijek se prvo zapitam hoće li mi biti žao za 20 godina što nešto nisam pokušala…
Za kraj, Ana je zahvalila svima na bezuvjetnoj podršci i glasovima.
Foto: The Voice/HRT