VEDRANA ŠIMIĆ, izvanredna profesorica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta, debitantica Opere HNK u Zagrebu, solist nekoliko Simfonijskih orkestara diljem svijeta, dvostruka dobitnica nagrade „Štefanija Lenković“ HNK u Rijeci, suradnica HRT-a…
U subotu, 1. lipnja, u dvorani ispod Franjevačkog samostana, u 19h će se održati koncert klasične glazbe, naslovljen „Hrvatska vokalna lirika“. Uz Vas, nastupat će i Milan Lucić, doktor glazbenih umjetnosti iz oblasti klavira na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Sarajevu. Vedrana, koje skladbe ćemo imati priliku čuti?
-Skladbe hrvatskih skladatelja od Zajca, Hatzea, Gotovca, Berse, Cipre, Matetić-Ronjgova, Lhotka-Kalinskog, Odaka, Vučića, a na tekstove nekih od najvećih hrvatskih književnika, kao i narodne poezije…
Dobitnica ste brojnih prestižnih nagrada. Kako su Vas one profesionalno izgrađivale, koju biste osobito izdvojili?
-Velika satisfakcija je primiti nagradu struke i publike za svoj rad. Teško mi je izdvojiti jednu, jer je svaka došla u svoje vrijeme i određeni period mojega umjetničkog djelovanja i svaka od njih me potaknula na daljnji rad i usavršavanje.
S kojim ste sve Simfonijskim orkestrima nastupali kao solist? Kakva su Vaša iskustva u takvim izazovima?
-Nastupala sam uz brojne profesionalne orkestre u regiji (Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Sarajevska filharmonija, Riječka filharmonija, Beogradska filharmonija, Simfonijski orkestar Crne Gore i drugima), simfonijskim orkestrima u Brazilu (Brasilia i Curitiba), kao i orkestrima opernih kuća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ukoliko se bavite ovim pozivom, onda je to naša svakodnevica, a prethodi joj dugogodišnje školovanje i priprema. Opernom i koncertnom pjevaču je poseban izazov pjevati ispred više desetaka instrumenata, a bez mikrofona. Obično su orkestri do 60 svirača, no, imala sam priliku izvoditi Straussovu Salomu (finale) i sa 120 orkestralnih glazbenika (Brazil) i 100 njih, također Salomu, povodom 130 godina HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Posebno iskustvo i veliki izazov za svakog solistu. Količina zvuka koju su proizvodili je bila impozantna. Tada je presudna „hladna“ glava, kao i prijašnja iskustva na sceni, iako sam tada na prvim probama pomislila kako mi ništa neće pomoći, bez obzira što sam bila jako dobro pripremana i upozoravana s čim ću se susresti, no, dok to sami ne čujete i ne iskusite, zapravo ne možete niti zamisliti. To je i rijetkost, toliki orkestar, tako da sam baš počašćena da sam imala u više navrata priliku i jedno iskustvo koje je teško i sa čim drugim usporediti u našoj branši.
Koje ste sve uloge igrali u Operi HNK u Zagrebu i Operama kazališta drugih gradova? Što je za Vas zahtjevnije – nastupati u Operi ili sa Simfonijskim orkestrom?
-Opera je svakako najkompleksnija. Trebate pjevati (naravno napamet i uglavnom na nekom od stranih jezika), glumiti, nositi kostime, kretati se u scenografiji, koristiti rekvizite, paziti na dirigenta, partnere, svjetla, toliko toga. Ostvarila sam gotovo 30 opernih uloga, većinom tzv. željeznog repertoara kao spinto/dramski sopran. Najviše sam nastupala u Zagrebačkoj operi (cca 90 nastupa), gdje sam i prije točno 20 godina i debitirala. Gostovala sam više sezona i u Riječkoj operi. Za uloge ostvarene u Rijeci sam svojevremeno dobila i nagrade za uloge Adriana Lecouvreur, Manon Lescaut i Donna Leonora u Moć sudbine. Sva su kazališta ‘moja’ , ali Zagreb i Rijeka imaju posebno mjesto.
Kako usklađujete akademsku karijeru sa svim tim iskustvima? Surađujete li sa studentima na nastupima?
-To je poseban izazov. U operi ne stignem toliko nastupati kao ranije i morala sam dosta toga reducirati, a zarad posvećenosti studentima. Naime, jedan operni naslov se priprema mjesecima i iziskivao bi moje odsustvo, a koje nije dobrodošlo u radu na obrazovanju jednog mladog pjevača, kao i kontinuirani rad koji je nadasve potreban. Budući da u Sarajevskoj operi rijetko ili nikako ne računaju na mene, a što bi mi uz rad sa studentima na akademiji bilo izvodivo, jer je isti grad i svega par stotinjak metara udaljenosti između institucija, zadnjih godina sam se više posvetila solističkim recitalima, a u kojima podjednako uživam, svakodnevno istražujem i otkrivam nove skladbe i programe. Studente također izvodim na javne nastupe kad god za iste imam priliku, a u par navrata smo i nastupili skupa. To je bio zaista poseban osjećaj i svakako ću prakticirati zajedničke nastupe i ubuduće. Uskladiti svejedno nije lako, ali sve se može kad se hoće, barem u mojem slučaju. Nisam osoba koja odustaje, a i želim biti primjer mojim studentima, kao i da me vide/čuju na sceni. Jedna posve druga odgovornost je otkako nisam ‘sama’, nego imam i svoju pjevačku klasu.
Što biste preporučili mladim glazbenicima koji sanjaju o glazbenoj karijeri poput Vaše?
-Da nikada ne prestaju raditi na sebi!
Hvala Vam na izdvojenom vremenu za razgovor. Vidimo se u subotu. Dobro nam došli u Tomislavgrad!
-Jako se veselimo gostovanju u Tomislavgradu, koje je ujedno i moje prvo, no, nadam se ne i posljednje. Pripremili smo krasan program, iznimne kako glazbene, tako i književne vrijednosti. Nadamo se da ćete uživati.
Matea Jolić RTG